Postovi
...
Ja po običaju pišem dok nemrem spavat. Nije da imam nekaj posebno za napisat, kao ni inače zapravo, al eto. Trenutke insomnije upotpunimo nepovezanim brabonjanjem. Vratio mi se frend iz amerika i veli da je zakurac njujork. Da su drolje hladne, sjebane, konstantno u nekoj frci s vremenom, a i grde. Bjelkinje nemaju dupad, crnkinje samo to imaju, snošaj je poslovni odnošaj za koji se točno zna koliko traje, zašto toliko traje i gdje će se dogoditi. Podsjeća me na situaciju u kojoj sam u irskoj zabrijao s nekom pičkom i sad, normalno prvo ide neko mandrljanje i te šeme ali ne. Pička ima stav "fuck me". Al onak, da je bar bila obrijana. Reko jebote, daj me nečime narajcaj, bar budi simpatična. A-a, kita od slonića. I ja onak, nisam baš bio sretan.
"You can't perform?".
"Under the circumstances, I don't want to". Pobogu ženo.
"Bye"
"Bye biatch"
I tak je u njujorcima nekak, čini se. Nema odlaska na kavice, mandrljanja sisurina i pizdurine prije odnošaja spolne naravi, nema sendviča iz zajebancije, pišanja iza trafostanice jer nigdje ne postoji trafostanica iza koje već ne piša šest crnaca i tak. Šljaka. Što je zgodno ako si lijena pička koja ako može, ostane ležat na krevetu čitav dan. Moraš znat cijenit te momente. Posebno ih cijeniš kad nemreš ležat doma čitav dan jer slušaš debile koji ti kenjaju na poslu. No, ja ih cijenim i dok ležim doma, jer se sjetim debila koji su mi kenjali na poslu. No, moj njujorčanski prijatelj i ja ćemo ovijeh dana dok je on u domaji, snimit pjesmu zajedno i mislim da nemrem riječima opisat koliko me to veseli, nadam se da ću moć u toj pjesmi. Nemam zapravo puno toga za reć, kao što napisah na početku. Nit sam pijan, nit sam ljut, oprema mi radi, snimam, imam masu poslova za napravit, masu ideja za realizirat. Dobro mi je. Doduše, mogao bi napisat neke interesantne priče, al da ga jebeš, ne da mi se sad. Za kraj ću samo izreklamirat malo bend dotičnog prijatelja. Jako dobro. Poslušati. Žešća reklama ide kad uploadaju ep koji se trenutno miksa. Ou jea.
SUN
Skinite si "Anticipatience", pa potom i ostale dvije pjesme. Vrlo korisno potrošen promet.
Hvala.
Objavio drito konj u 23. listopad 2006 3:46:00 | 0 komentara
...
Tu pored mene leži moj mali junak. Na prvi pogled plaha djevojčica koja me svaki dan sve više i više iznenađuje time kak je jaka, moćna i sve to kaj ide u paketu kad kompletnu osobu želimo opisat u superlativima. I ne znam kak joj to uspjeva, stvarno nemam pojma. Ne znam ni kaj bi napisao. Jedna od onih noći u kojima jednostavno ne mogu spavat iz polupoznatog razloga. Meni direktno se zapravo ništa loše ne događa, al me svejedno jebe ta neka tjeskoba koju koliko god micao na stranu, nemrem maknut. U zadnjih 10 mjeseci ja sam zapravo sretan. Ne samo sretan, nego većma i zadovoljan, dok me ne poševe okolnosti penisom iz pakla u oko. Onda sam nekoliko dana ekstremno nesretan i sjeban. Ali sretan jesam, da ga jebeš. Čudno je to, nakon godina plitkih likova, plitkih događaja i plitkog svega naletit na nekaj kaj takvo jednostavno nije. Nemam nekakvih pitanja, nimalo. Poljubim svoju malenu heroj djevojku, zagrlim ju, ostanem tak neko vrijeme, onda se okrenem na drugu stranu jer ipak volim disat dok spavam i zaspim. I taj mir, osim dnevnog živčanjenja oko opreme koja ne radi, je nešto nevjerojatno, nekaj kaj stvarno nisam često imao. Vjerojatno nikad ovako u kontinuitetu. Ljudi su glupi. Ljudi su ekstremno glupi i plitki, to tako jednostavno jest. I svi ti plitki i glupi ljudi većma imaju ono što će sigurno nazvati odličnim životom u kojem se materijom ograđuju od neimanja bilo kakve ideje kaj bi sa sobom u životu. Novi auto, uređenje stana, skijanje, aktivnosti. To su stvari kojima ljudi kompenziraju nedostatak unutarnjeg života. Pisao sam milijardu puta o tome. Ali bio sam relativno ljut na to. Nisam više. A-a. Puca mi kurac.
Gledam svog brata kak je nesretan jer nemre imat nekakav nabrijani mobitel kakav imaju njegovi frendovi. I želim mu reć da to nije poanta, ali nemrem. Nemrem, jer smo svi ko djeca u nedostatku mogućnosti realizacije nekih želja okretali stvari na materijalno, vodeć se primjerima iz okoline. Znam da mi brat zapravo ne želi novi mobitel. Ali to je jedina stvar kojoj se može okrenut. Brža grafička. Bolji procesor. I kad si dijete, nemaš alternative. Jednostavno si u tijesnom, skućenom prostoru vlastitog neiskustva stjeran u kut željenja onog priznatog normama. Niti jedno dijete neće reć da zapravo stvarno i jedino želi da ga se voli i da se ne viče na njega. Kompenzacije. Tu sve zapravo počinje. Meni je to zapravo nepoznat teritorij, ja sam uvijek kompenzirao mogućnošću da nešto stvorim, u momentima frustracije nemogućnošću. Tad je to bila glazba isto. Vjerojatno sam trebao ić trčat, ali nisam. I ne znam kaj želim napisat sad zapravo. Želim reć da mi je žao većine ljudskog roda, osim kaj bi ih posuo prahom za indukciju smisla za humor ili pobio. Žao mi je s druge strane mene kaj moram živjet s tom retardiranom većinom kojima bih rado spustio vrh funkcioniranja na osnove kao što su kopanje zemlje rukama, umjesto da ih dnevno moram gledat kako upravljaju planetom uništavajuć i potencijal za ono malo lijepoga kaj možemo imat. Svemu ste dali opće definicije, debili. Romantičan je zalazak sunca.
Moj penis u tvojoj mami je romantičan. Uspjeh je imat glomaznu plaću i glomazan auto. I glomazno dobroizgledajuću ženu sa naslova časopisa. Definicije su tu. Imponira vam poznavanje osoba koje su uspješne po općim definicijama. I po tim kriterijima se procjenjuje ostatak ljudskog roda. Loše je vjerovat u nešto ako to vjerovanje nije potpisano i ovjereno kod javnog bilježnika, dva puta, a prethodno objavljeno u narodnim novinama, te varijacije na isto iz perspektive društveno priznatih osoba objavljene u časopisima koji se bave popularnom kulturom te dopuštaju ljudima da se u domovima, većinom na zahodu bave legalnim voajerizmom uz upitnu kvalitetu prenesene informacije. U te stvari se treba vjerovat. Da postoje. Postoje jer je netko to napisao. Jer je klimava industrija koja se hrani voajerskim fetišima mediokritetnog građanstva to rekla. Zato ja mislim da brad pitt jebe vina diesela u guzicu u hotelu prve kategorije na brdašcu iznad akapulka. O, vi primitivni retardi.
Najpriznatiji oblik intime između muškarca i žene je seks. To je tako zato jer je to netko rekao. Onda je netko drugi to potpisao, onda su još trojica to rekli, a onda njihov ego je bio presretan znajuć da imaju ekskluzivno pravo nad nekime. Onda je masa to prihvatila. Razgovor i misao prestali su biti intimni. To je manje intimna stvar od seksa, jer masa to tvrdi. Većina veza i brakova bazira se na materijalnoj sigurnosti, relativno kvalitetnom ili nekvalitetnom seksu, strahu od odstupanja od normi i ugodnoj dosadi te nedostatku nagađanja. Bože, pa nećemo valjda nagađati kaj će se dogodit, moglo bi nam narušit planove. Dosadno ugodno, sigurno i bez straha. Komunikacija i razumijevanje iz kičme se ne nalaze ni u top deset stvari bitnih za vezu dvoje ljudi. Jer, čemu komunicirati? Čemu, kad imamo sve te strojeve koji kompenziraju nedostatak povezanosti? Čemu kad imamo lažan osjećaj ljubavi liježuć uz osobu koja nam je ionako samo zona mira? Čemu kad imamo posao koji nas preokupira ne bismo li jednog dana rekli kako smo bili uspješni u njemu i napravili mnoge bitne stvari? Jer pobogu, pa okrutan je to svijet, snađi se ako možeš. Svaki dan može biti mala pobjeda nad ostatkom ljudskog roda, jer tome se teži, ne? Biti bolji. Ne biti dovoljno dobar za sebe. Nego biti bolji od nekog drugog. Sjebani ste, ljudski rode, sjebani ste žešće.
Ali niste sjebani zato jer ste zli po defaultu. Sjebani ste zato jer ste glupi ko kurac. I ta glupost nema nikakve veze s kvocijentom inteligencije. Ima veze sa činjenicom da jednostavno ne posjedujete sebe. Uniformni, glupi, jadni, nikakvi. Ali kao takvi, ne samo da imate pravo glasa, nego ste upravo vi oni koji vode ovu planetu. Zato jer ste podobni. I zapravo nije ovo opće ljut il ogorčen tekst. Htjedoh reć, ko vas jebe. Uz sva sranja koja se događaju, ja ću noćas leć kraj svoje malene junak djevojke, poljubit ju, zagrlit, bit jedno vrijeme tako i onda se okrenut na svoju stranu i bit sretan. I apsolutno sva sranja koja sam gore napisao u tom momentu prestaju postojat. I iskreno, svima koji su imalo shvatili kaj želim reć, želim nešto takvo. Laku noć.
Objavio drito konj u 17. listopad 2006 4:01:00 | 0 komentara
